Kognitivni razvoj obuhvaća mentalne procese koji omogućuju djetetu da razumije i interpretira svijet oko sebe. Zanimljivo je da kognitivni razvoj započinje već u maternici, gdje mozak još nerođenog djeteta aktivno koristi snažne mehanizme učenja, poput slušanja zvukova iz okoline i pamćenja majčinog glasa. Kako se maturacija neurona i prisutnost moždane aktivnosti događaju prije rođenja, kvaliteta okoline unutar koje se dijete razvija od iznimne je važnosti – istraživanja su pokazala da izloženost toksičnim tvarima, kao što su alkohol i nikotin, može imati trajne negativne posljedice na moždani razvoj. Ove štetne tvari posebno utječu na razvoj parijentalnog (tjemenog) režnja, što može dovesti do značajnih posljedica na kasnije spoznajne sposobnosti djeteta. Na taj način, okruženje u kojem se dijete razvija može igrati ključnu ulogu u oblikovanju njegovih budućih kognitivnih sposobnosti.
Najintenzivniji rast, odnosno razvoj mozga odvija se tijekom prvih triju godina života, kada se postavljaju temelji za ključne vještine učenja i razumijevanja. U ovom razdoblju mozak je vrlo plastičan, što znači da se ima veliku sposobnost mijenjanja i prilagođavanja u skladu s iskustvima koja dijete doživljava.
Jedna od najvažnijih teorija u literaturi o ranom razvoju je teorija kognitivnog razvoja Jeana Piageta. Prema njegovim istraživanjima, djeca prolaze kroz četiri ključne faze razvoja spoznaje, pri čemu svaka faza gradi nove vještine na temelju onih prethodnih:
- Senzomotorna faza (od rođenja do 2 godine): Tijekom ove faze, djeca istražuju svijet kroz svoja osjetila i motoričke aktivnosti. U ovoj fazi, iznimno je važno razvijanje koncepta stalnosti objekata, što znači da djeca uče da predmeti nastavljaju postojati čak i kada ih ne mogu vidjeti. Na primjer, kada igračka nestane ispod pokrivača, dijete počinje shvaćati da ona nije nestala, već da se nalazi na skrivenom mjestu. Ova spoznaja predstavlja važan korak u razvoju njihove sposobnosti razmišljanja i razumijevanja svijeta.
- Predoperacionalna faza (od 2 do 7 godina): Djeca počinju koristiti jezik i razvijaju sposobnost simboličkog mišljenja. Iako mogu koristiti riječi i slike za predstavljanje stvari, njihovo razmišljanje je još uvijek egocentrično, što znači da teško mogu razumjeti perspektive drugih.
- Faza konkretnih operacija (od 7 do 11 godina): U ovoj fazi djeca razvijaju sposobnost logičkog razmišljanja o konkretnim događajima i situacijama, iako im je apstraktno razmišljanje još uvijek izazovno.
- Faza formalnih operacija (od 11 godina pa nadalje): U ovoj fazi djeca razvijaju sposobnost apstraktnog mišljenja i mogu razmišljati o hipotetskim situacijama. Mogu planirati unaprijed, formulirati strategije i razmišljati o mogućim ishodima.
Piagetova teorija naglašava ključnu ulogu taktilne i vizualne stimulacije u ranom djetinjstvu. Tijekom prve faze razvoja, djeca prvenstveno doživljavaju svijet kroz svoja osjetila, a postupno počinju razumjeti i pamtiti iskustva koja stječu. Ova početna interakcija s okolinom, uključujući dodirivanje, gledanje i istraživanje predmeta, omogućava im da izgrade mentalne predstave o svijetu.
Osim toga, rane socijalne interakcije, kao što su promatranje lica roditelja ili djetetova vokalizacija, igraju izuzetno važnu ulogu u kognitivnom razvoju. Kada djeca gledaju lica svojih majki ili očeva, ona ne samo da uče o emocijama i izrazima, već razvijaju i socijalne vještine koje su bitne za njihovo kasnije ponašanje. Ove interakcije potiču djetetovu znatiželju, pomažući mu da izgradi veze između različitih iskustava i stvara osnovu za složenije oblike razmišljanja. U ovom kontekstu, ljubav i pažnja koju primaju od svojih najbližih ključni su elementi koji oblikuju njihovu sposobnost učenja i razvoj identiteta.
Utjecaj okoline na razvoj
Jedan od ključnih čimbenika koji pridonosi kognitivnom razvoju je socijalna okolina djeteta. Teoretičar Lev Vygotsky smatra da djeca uče i rastu kroz interakciju s drugima, posebno s odraslima. Ovaj proces zovemo internalizacija, što znači da djeca preuzimaju znanje iz svog okruženja i koriste ga u vlastitom razmišljanju i ponašanju.
Vygotsky je također uveo ideju zvanu zona proksimalnog razvoja (ZPR). To je razmak između onoga što dijete može učiniti samo i onoga što može postići uz pomoć odraslih. Ova ideja pokazuje koliko je važno da odrasli, poput roditelja ili učitelja, pomažu djeci dok uče. Na primjer, kada dijete pokušava riješiti neki zadatak, ako mu odrasla osoba pruži podršku i objasni mu kako to učiniti, dijete će lakše naučiti. Ove interakcije pomažu djeci da postanu samopouzdanija i bolje rješavaju probleme. Vygotsky naglašava da su prijateljski odnosi s drugim ljudima ključni za razvoj djetetovog razmišljanja i sposobnosti.
Socijalna podrška igra važnu ulogu u jačanju samopouzdanja i sposobnosti rješavanja sukoba. Aktivni i podržavajući roditelji koji uključuju djecu u aktivnosti i potiču ih na istraživanje pomažu u razvoju kognitivnih vještina. Od velike je važnosti i pristup materijalima za učenje: kvalitetne edukativne igračke, knjige i resursi pomažu djeci da istražuju i uče kroz igru i interakciju, što je ključno za razvoj kognitivnih vještina. Također, obrazovne aktivnosti, poput jaslica i vrtića, nude strukturirano okruženje za učenje i razvoj. Kvalitetni obrazovni programi mogu potaknuti kognitivne sposobnosti i osposobiti djecu za buduće učenje.
Važno je i da se sve navedeno odvija u stabilnom emocionalnom okruženju koje pomaže djeci da se razvijaju i osjećaju sigurno. Dugotrajni stres ili emocionalne poteškoće mogu negativno utjecati na razvoj mozga i smanjiti sposobnost učenja. Također, ne smijemo zaboraviti ni na pravilnu prehranu, koja je ključna za optimalan razvoj mozga u ovoj dobi. Nedostatak hranjivih tvari može negativno utjecati na kognitivne funkcije, odnosno ometati razvoj kognitivnih funkcija.
Važnost igre
Igra ima izuzetno važnu ulogu u spoznajnom razvoju djeteta. Kroz igru, djeca razvijaju simboličko mišljenje, što znači da uče koristiti predmete i pojmove kao simbole za stvarne stvari. Ova sposobnost je ključna jer omogućava djeci da razumiju i interpretiraju svijet oko sebe, a posebno je važna za razvoj apstraktnog mišljenja koje će im trebati u kasnijim fazama života, poput škole.
Osim toga, igra potiče razvoj samoregulacije. To znači da djeca uče kako kontrolirati svoje ponašanje i emocije, što im pomaže da se bolje nose s izazovima u svakodnevnom životu. Na primjer, kada se igraju s drugom djecom, uče kako dijeliti igračke i čekati svoj red, što su važne socijalne vještine.
Kognitivni razvoj u ranom djetinjstvu presudan je za cjelokupni razvoj djeteta. Pravilna stimulacija kroz igru, kao i socijalna interakcija s vršnjacima i odraslima, značajno doprinose uspješnom razvoju djetetovih spoznajnih sposobnosti. Igra omogućava djeci da istražuju, uče i razvijaju vještine koje će im biti korisne tijekom cijelog života. Osim što jača njihove kognitivne sposobnosti, igra također doprinosi emocionalnom i socijalnom razvoju, stvarajući čvrste temelje za buduće učenje i međuljudske odnose.
Izvori:
Mali dom (2023). Rana razvojna podrška: pristup usmjeren na obitelj, Zagreb
Miljević-Riđički, R., & Pavin Ivanec, T. (2010). Važnost socijalnog konteksta za kognitivni razvoj predškolske djece – usporedba kognitivne uspješnosti djece koja odrastaju u različitom obiteljskom i institucionalnom okruženju. Odgojne znanosti, 12(1), 57-70. https://hrcak.srce.hr/82956