Komunikacija obuhvaća širok spektar interakcije, uključujući i neverbalne oblike kao što su gestikulacija i mimika, dok jezik predstavlja sustav simbola i pravila koji omogućuju izražavanje i razumijevanje misli. Na fizičkoj razini, govor se manifestira kroz izgovor i artikulaciju jezika. Iako se ovi termini često koriste kao sinonimi, svaki od njih označava jedinstveni sustav s vlastitom strukturom, specifičnim karakteristikama i razvojnim procesima.Ova razlika nije samo suptilna; ona je ključna za pravilno razumijevanje i podršku razvoju komunikacijskih vještina kod djece. Razumijevanje ovih razlika omogućuje roditeljima, učiteljima i stručnjacima da bolje podrže djecu u njihovom razvoju, stvarajući poticajno okruženje koje potiče sve aspekte komunikacijskih vještina.
Komunikacija služi kao temelj na kojem se gradi cjelokupan razvoj govora i jezika, omogućujući djeci da izražavaju svoje misli, osjećaje i dijele iskustva s drugima.
U prvim mjesecima i godinama života, djeca su prirodno motivirana za usvajanje komunikacijskih vještina, a ovaj proces se brže i lakše odvija u poticajnom okruženju koje potiče interakciju i razmjenu. Kroz aktivno sudjelovanje u društvenim situacijama, djeca usvajaju ključne vještine koje oblikuju njihove sposobnosti komunikacije, što igra vitalnu ulogu u njihovom socijalnom, emocionalnom i kognitivnom razvoju. Prije nego što usvoji verbalne vještine, dijete se oslanja na neverbalna sredstva poput pogleda, mimike i gesta putem kojih dijete prvo uči kako svojim ponašanjem utjecati na ljude oko sebe, što postavlja temelje za kasnije usvajanje jezika. Ti neverbalni oblici komunikacije igraju ključnu ulogu u razvoju djetetovih socijalnih i kognitivnih sposobnosti. Primjerice, pokazivanje prstom, gestikulacija i usmjerenost pogleda prema određenom objektu ili osobi pomažu djetetu da izrazi svoje potrebe i želje, čak i prije nego što progovori prve riječi. Tek kada ovlada osnovnim funkcijama komunikacije – poput privlačenja pažnje, dijeljenja interesa i traženja pomoći – dijete kreće prema složenijem verbalnom izražavanju kroz riječi i rečenice.
U razdoblju do dvije godine, dijete se razvija u relativno kompetentnog komunikacijskog partnera, sposobnog razumjeti i izražavati stotinjak riječi i fraza. Ovaj trenutak predstavlja značajan korak u razvoju jezika, jer se djetetova sposobnost izražavanja misli i osjećaja počinje oblikovati kroz jednostavne, ali učinkovite jezične obrasce. Iako je razvoj jezika općenito konzistentan i slijedi slične uzorke, značajna varijabilnost među djecom može ukazivati na različite stilove učenja i individualne razlike u kognitivnim sposobnostima. Ova ranorazvojna razlika ne samo da je važna za razumijevanje trenutnog jezičnog razvoja, već također može poslužiti kao pokazatelj budućih kognitivnih i lingvističkih postignuća, uključujući sposobnost razumijevanja složenijih koncepata i izražavanje dubljih misli.
Rana komunikacija, koja obuhvaća razdoblje od rođenja do šest godina, predstavlja ključno razdoblje u razvoju djeteta, obilježeno važnim prijelazima i transformacijama. U ovom razdoblju, djeca prolaze kroz evolutivne faze, počevši od predintencijske komunikacije, koja uključuje osnovne oblike izražavanja bez namjere, do intencijske komunikacije, gdje dijete jasno izražava svoje misli i potrebe. Također, dolazi do prijelaza od predsimboličke komunikacije, koja se oslanja na neverbalne signale i akcije, prema simboličkoj i jezičnoj komunikaciji, gdje djeca počinju koristiti riječi i fraze za izražavanje kompleksnijih ideja i emocija. Razumijevanje ovih ključnih aspekata ranog komunikacijskog razvoja može pomoći u prepoznavanju izazova s kojima se djeca suočavaju.
Iako su mnogi obrasci komunikacijskog razvoja zajednički za većinu djece, individualne razlike mogu značajno utjecati na način na koji svako dijete usvaja ove vještine. Različiti faktori, poput obiteljskog, kulturnog i jezičnog podrijetla, oblikuju specifične komunikacijske stilove i utječu na razvoj jezičnih vještina. Ove varijacije naglašavaju potrebu za prilagođenim pristupima u podršci svakom djetetu, omogućujući im da se razvijaju u skladu sa svojim jedinstvenim potrebama i sposobnostima.
Kod djece s razvojnim teškoćama, razdoblje predjezične komunikacije često traje duže nego kod njihovih vršnjaka, što može dovesti do izazova u razvoju komunikacijskih vještina. Njihova komunikacijska ponašanja mogu biti suptilna ili neobična, često zahtijevajući dodatnu pažnju i osjetljivost prilikom prepoznavanja tih obrazaca. Ove jedinstvene manifestacije komunikacije ukazuju na potrebu za prilagođenim pristupima koji uzimaju u obzir individualne karakteristike djeteta.
Djeca s teškoćama u razvoju često trebaju dodatnu podršku i poticaj kako bi osnažila svoje komunikacijske vještine, a njihovo uspješno usvajanje ovih vještina oslanja se na sinergijsku upotrebu kognitivnih, socijalnih, motoričkih i jezičnih sposobnosti. Pri tome svako dijete slijedi jedinstven razvojni put, koji je uvjetovan individualnim razvojnim tempom, stilom učenja i osobnim karakteristikama. Okruženje u kojem se dijete nalazi igra presudnu ulogu; poticajna i podržavajuća sredina može znatno unaprijediti proces usvajanja komunikacijskih obrazaca. Uključivanje obitelji i stručnjaka u podršku ovom razvoju omogućava djeci da prevladaju prepreke, ostvare svoje komunikacijske potencijale i doprinesu svom općem razvoju i socijalnoj integraciji.
Razvoj komunikacije može biti posebno osjetljiv na kašnjenja; stoga se djeca s kognitivnim, motoričkim ili socijalnim teškoćama često suočavaju s izazovima koji dovode do odgode u razvoju jezičnih vještina. Ova kašnjenja ne samo da utječu na njihovu sposobnost izražavanja i razumijevanja, već mogu imati dalekosežne posljedice na njihovu socijalnu interakciju, samopouzdanje i cjelokupni razvoj.
S obzirom na to da su komunikacijske vještine ključne za svakodnevne socijalne interakcije i razvoj odnosa, mnogoj djeci s razvojnim teškoćama potrebna je sustavna i strukturirana poduka. Takav pristup omogućava im usvajanje učinkovitih strategija komunikacije, što ne samo da poboljšava njihove interakcije s drugima, već i potiče njihov emocionalni i socijalni razvoj. Uz podršku i resurse, djeca s razvojnim teškoćama mogu naučiti kako se izražavati, postavljati pitanja i dijeliti svoja iskustva, čime se otvaraju vrata za bolje povezivanje s okolinom i jačanje samopouzdanja.