Jedan od najvećih izazova u Republici Hrvatskoj u kontekstu rane intervencije, prema istraživanju Matijaš i Bulić, je nedostatak formalizirane suradnje između sektora – zdravstva, socijalne skrbi i obrazovanja. S obzirom na to da svaki od njih ima specifične resurse i protokole, roditelji djece s razvojnim problemima često ne dobivaju jasne informacije o tome gdje mogu potražiti pomoć što dovodi do gubitka vremena i frustracije za obitelji koje se moraju snalaziti same.
Rezultati istraživanja pokazali su da, kada su sustavi povezani putem tehnologije i strukturirane komunikacije, proces dobivanja podrške za obitelji može biti značajno ubrzan. Uvođenje zaštićenih virtualnih kanala za razmjenu informacija omogućilo je da se potrebna podrška obiteljima osigura čak 72 dana brže. Također, administrativne procedure za ostvarivanje prava na usluge rane intervencije bile su skraćene za 13 dana, što znači brži pristup terapijama i stručnim procjenama.
Važnost međusektorske suradnje ogleda se i u činjenici da se ovakvim modelom osigurava kontinuitet podrške – od dijagnostike i početnih intervencija do kasnijih faza koje uključuju obrazovni sustav. Kada zdravstveni djelatnici, pedijatri, socijalni radnici i stručnjaci za odgoj i obrazovanje rade zajedno, mogu razviti sveobuhvatne planove koji odgovaraju specifičnim potrebama djeteta i obitelji. Time se smanjuje stres za roditelje i povećava efikasnost u pružanju usluga. Zaključno, međusektorska suradnja u modelu rane intervencije osigurava bržu, koordiniranu i učinkovitiju podršku djeci i njihovim obiteljima, poboljšavajući dugoročne ishode za djetetov razvoj te smanjujući teret na sustave i resurse, odnosno igra ključnu ulogu u osiguravanju pravovremene i sveobuhvatne podrške djeci s neurorazvojnim rizicima i razvojnim teškoćama, kao i njihovim obiteljima.
Izvor:
Matijaš, T., Bulić, D. (2021). Promicanje međusektorske suradnje u modelu rane intervencije. Paediatr Croat., 65(3), 174-179.